ponedjeljak, siječanj 2, 2012
Četiri godine na Blogeru, četiri blogera, četiri minijature vrijedne pažnje, same od sebe zapamćene. Smijete i glasati, ako vas veseli.
prvi-stupanj.bloger.hr
Loš otac
jednom prije puno godina - prazna bezdušna kuhinja, čučim na nekoj kutiji, brada u dlanovima, laktovi zabijeni u koljena, izlizani poderani na kocke plavi linoleum, sat pojačava podmuklu tišinu, njemu kupio zemičku i šajbu mortadele, sjedi za golim stolom pored golog prozora, hladno sunce udara u oko, obučen, zimske cipelice se klate u zraku, dječja pernata zelena jakna, nepodgrijani kakao u tetrapaku, samoća šutimo ko zaliveni grozno bezizlazno, nazad nema, napred neznam, žuč curi na zjenicu vidim gdje prstima čeprka po salami, neki užas ili jad iz mene prodere se da šta muljaš, žderi toon šuti, krupne suze klize niz obrazeprošapto - ne volim ovo bijelo u salamipogledam, a fino na hrpicu stavio komadiće masnog nikako si oprostit
hesus.bloger.hr
Tanko narezane djevice
(DNEVNA DOZA IMUNITETA)
Na prstima ulazim u uho bubamare i šapćem
ovaj grad je posvojen
Ona mrvi zrno papra među krilima i tetovira
još jednu pjegu na crveno rame
Gleda me slavnim koja-si-ti-budala pogledom
bez da razmotri opciju uzimanja griza bureka
a to je najbolje što trenutno imam
Pjesmu sam ostavio kod kuće u drugoj ladici
blizu nalivpera kojem je ponestalo tinte pa ne piše
već dugo ni riječi od njega
Par puta sam pomišljao na pisanje pisma ali
uvijek je bilo lakše odustati
Pismo mora imati stranice početak boju ton riječi
ono nešto između redaka i tendenciju ponovnog čitanja
Odustajanju je dovoljno prići i upotrijebiti ga
Da se u tome krije zarada imao bih trilijune
Zaplet dođe nakon sredine i potraje dok me ne obuzme
sivilom crnog neba s dilemom u oku
da li da pljusne zagrmi ili će ostati prijeteće meko
Da nije ovih ljudi naokolo sigurno bi urlanjem uzvratio
udarac bogu zamahnuo bi rukama i izvrnuo oči
kao sveci na malim sličicama s kojima ne znaš što bi
a prvi pružaš ruku kad se dijele
Ugodno je stisnuti šaku i osjetiti nešto u njoj gotovo ekstaza
Hoćemo li ikada saznati dožive li prosjaci orgazam
osjetivši metalno oblu težinu na rascvalom dlanu
hoću li ikada saznati zašto ti je potrebno toliko zraka
i zašto se grčiš dok svršavaš
Prosjaci na kraju dana zbrajaju orgazme a ne novac
glupani.bloger.hr
Uskoro ću zaboraviti ovaj dan
Dan, sada već na samrti, ruga se mojim papirnatim borama u ogledalu iznad umivaonika. Ogledalo djeluje poput jeftine proteze bijelih i sterilnih pločica, sasvim golo, prikucano nesretnim zakovicama. Umorno sunce cijedi naranče po plastificiranim zavjesama. Perem ruke hladnom vodom, a zatim palcem i kažiprstom čupam papirnatu maramicu iz paketića zakopanog u stražnjem džepu hlača. Uskoro će noć crnim koncem prišiti siluete zgrada na tirkizno nebo.Na hodniku zaobilazim sestru. Još jedna osmosatna imenica od koje je ostala samo ambalaža. Prisjećam se (vrlo mutno, sa sjetom i nostalgijom) Krimskog rata i drage Florence, zatim patronažne sestre s punđom i kožnom torbom u ruci i njenog bijelog fiće (budim se, mama mi donosi doručak u krevet i mjeri temperaturu, čekam, ježim se dok se penje uz stepenice), okrutnih uplatnica i revoltiranih penzionera, recentnih youtube filmića. Okrećem se i buljim u debele listove ispod tamnih čarapa. Skriva proširene vene, zaključujem.Žabac sjedi, glava joj je na mom ramenu. Ramena su mi danas nekako uska i mršava. Zapustio sam se, više ni svom djetetu ne mogu biti oslonac. Osjećaš li mučninu, pitam. Boli li te glava? Na ulazu u školu trebalo bi dijeliti kacige i pancirke, šalim se usiljeno. Smije se, također usiljeno. Ispred nas su samo tužna lica. Još malo pa smo mi na redu, hrabrim je.Doktoricu prepoznajem, iz Lapa i Jabuke, kraj je 80tih ili početak 90tih, izdaju je nokti i ruž za usne, a možda si samo umišljam, možda su moji utrnuli receptori uhvatili neku toplu sjenu u oku ili mekani pokret debeljuškaste podlaktice. Žbuka se ljušti sa zidova, na ležaju u kutu neko oštećeno tijelo prima infuziju.Znam da večeras neću lako zaspati. Osluškivati ću mrak iz susjedne sobe i strepiti, okovi će me žuljati do zore. Na posao ću otići neobrijan i svi će me pitati "kako je".
nemresbilivit.bloger.hr
Ma neka, sve je to za ljude ...
Ma kakvi! Nije to bila ona. Još je Marina Cvetajeva znala po kom se obrascu prepoznaje laž nastala u želji da uvjeriš sebe u ono što si napisao pa je izmišljala riječi (znao je i Pasternak, ali od njega se to moglo očekivati). Ona uostalom nije ni mogla biti tu, naprosto zato što ona ne postoji. Tko zna otkada već ne postoji. A ja kao prizemljen lik, nepoštovatelj nadnaravnog i brutalno nemaštovita uloga u predstavi o samome sebi, nisam uspio stvoriti zamjenu za nju. Mogao sam samo lagati da je ima. Dakle, nije ona....................................................Nakon deset godina obistinila se ta zvijezda koju sam lagao. Evo je. Gledam u nju i sram me nekako, kao da će ona znati da sam je crtao i prije praska kojim je zasijala. Daleko je. Nije me manje sram zbog toga. Daleko je i znam da je to pošteno. Ova je zemlja nakaza i nema perspektivu, zvijezde će zauvijek ostati na nebu. A ako koja i padne, to će biti slabost koju je valjalo preboljeti.....................................................
A prije toga, zaboravio sam reći, osjetio sam probleme sa disanjem. Otprilike kao kada hoćeš udahnuti, ali ne znaš gdje si zametnuo taj komad zraka koji je do maločas bio tu. Do maločas, majke mi. Pa probaš na svaki način. Ne taktiziraš, do zraka se dolazi odmah ili... ma nema ili! Dišem izdajnički, znaš kako izdajnici dišu... Oko mi s pažnjom okreće nebo. Uporno, stoput i još jednom iznova, jer samo upornošću nastaju zvijezde.
Nisu jedini, možda nisu ni najbolji, ni najcjelovitiji, ali su moji. Iznad svih, uvijek i zauvijek, ostaje kolibra.bloger.hr , ali to je neka druga priča.